Od najranije čovjekove povijesti, Sotona je otpočeo sa svojim nastojanjima da obmane naš rod. On, koji je potaknuo pobunu na Nebu, želio je da se sva stvorenja ujedine s njime u njegovom ratovanju protiv Božje vladavine. Njegova zavist i ljubomora probudile su se kada je ugledao prekrasan dom pripravljen za sretan, sveti par te je odmah stvarao planove da prouzroči njihov pad. Da se pokazao u svojoj pravoj naravi bio bi smjesta odbijen jer su Adam i Eva bili upozoreni na ovog opasnog neprijatelja, no on je djelovao potajno, prikrivši svoju namjeru, kako bi što djelotvornije ostvario svoj cilj.
Koristeći za svoga posrednika zmiju, tada stvorenje očaravajućeg izgleda, obratio se Evi: „Je li Bog rekao: Ne jedite ni s jednog drveta u vrtu?” (Post 3,1) Da se Eva suzdržala da ne ulazi u raspravu s kušačem bila bi sigurna, no ona se usudila raspravljati s njim i pala je kao žrtva njegovih lukavština. Na taj su način i dalje mnogi nadvladani. Oni sumnjaju i raspravljaju o Božjim zahtjevima, i umjesto da slušaju božanske zapovijedi, prihvaćaju ljudske teorije, iza kojih se kriju samo Sotonine prijevare.
„Žena je rekla zmiji: „Smijemo jesti plodove drveća u vrtu, ali za plodove drveta koje je nasred vrta Bog je rekao: Ne jedite s njega, i ne dirajte ga, da ne umrete. A zmija je rekla ženi: Sigurno nećete umrijeti. Jer Bog zna da u dan kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i bit ćete kao bogovi znajući dobro i zlo.“ (Post 3,2-5) Eva je popustila iskušenju, a preko njenog je utjecaja i Adam bio prevaren. Prihvatili su zmijine riječi da Bog nije mislio ono što je rekao; nisu vjerovali svome Stvoritelju i umislili su da im je ograničio slobodu i da oni mogu steći veliku svjetlost i slobodu kršenjem Njegova zakona.
No što je Adam nakon grijeha otkrio o značenju riječi: „Jer u dan kad budeš s njega jeo, sigurno ćeš umrijeti?” Je li otkrio da znače ono na što ga je Sotona naveo da vjeruje, da će stupiti u neko uzvišenije stanje postojanja? Tada bi se, doista, prijestupom moglo zadobiti veliko dobro, a Sotona bi se pokazao dobročiniteljem ljudskog roda. No Adam nije tako razumio božansku izjavu. Bog je objavio da se, kao kaznu za svoj grijeh, čovjek mora vratiti u zemlju iz koje je bio uzet: „Jer si prah, i u prah ćeš se vratiti.” (Post 3,19) Sotonine riječi „Otvorit će vam se oči”, pokazale su se istinitima samo u ovom smislu. Pošto su Adam i Eva iskazali neposluh Bogu, otvorile su im se oči kako bi uvidjeli svoju ludost; upoznali su zlo i okusili su gorak plod prijestupa.
Besmrtnost im je bila obećana pod uvjetom poslušnosti Božjim zahtjevima. Izgubljena je neposluhom pa je Adam postao podložan smrti. Nije mogao prenijeti svom potomstvu ono što nije imao i za pali ljudski rod ne bi bilo nade, da im Bog žrtvom svoga Sina nije besmrtnost učinio dostupnom. „Plaća za grijeh je smrt, a dar Božji je vječni život po Isusu Kristu Gospodu našem.” (Rim 6,23) To se ne može postići ni na jedan drugi način. No svaki čovjek može steći taj neprocjenjivi blagoslov ako se bude pridržavao uvjeta. Svi „koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu, čast i besmrtnost”, primit će život vječni. (Rim 2,7)
Onaj koji je Adamu obećao život kroz neposluh bio je veliki varalica. Prvu propovijed o besmrtnosti duše ikad propovijedanu smrtnicima propovijedala je zmija Evi u Edenu. „Sigurno nećete umrijeti”, i ta izjava, koja počiva samo na Sotoninu autoritetu, odzvanja s kršćanskih propovjedaonica, a većina je čovječanstva spremno prima, kako su je primili i naši prvi roditelji. Božanska presuda: „Duša koja zgriješi, ona će i umrijeti.” (Ez 18,20) iskrivljena je da znači: Duša koja zgriješi neće umrijeti, već će živjeti vječno. Možemo se jedino čuditi neobičnoj zaslijepljenosti koja ljude čini tako lakovjernima prema Sotoninim i tako nepovjerljivima prema Božjim riječima.
Plod drveta života imao je moć da život učini besmrtnim. Da je čovjeku nakon njegova pada bio dozvoljen slobodan pristup tome drvetu živio bi vječno, a time bi i grijeh postao besmrtnim. No bio je postavljen vatreni mač „da čuva put k drvetu života” i nikome iz Adamove obitelji nije dopušteno prijeći tu prepreku i uživati njegov životvoran rod. Stoga nema besmrtnog grešnika.
No nakon pada, Sotona je zapovjedio svojim anđelima da ulože poseban napor u poticanju vjerovanja u čovjekovu prirodnu besmrtnost, a kad su naveli narod da prihvati tu zabludu, doveli su ga do zaključka da će grešnik živjeti u vječnoj patnji. Sada knez tame, djelujući kroz svoje zastupnike, predstavlja Boga kao osvetoljubivog tiranina, izjavljujući da strovaljuje u pakao sve one kojima nije zadovoljan i čini da uvijek osjećaju Njegov gnjev i da, dok trpe neizrecivu patnju i grčevito se previjaju u vječnom plamenu, njihov ih Stvoritelj odozgo sa zadovoljstvom promatra.
Na taj način đavao pripisuje Stvoritelju i Dobrotvoru čovječanstva one osobine koje on sam ima. Okrutnost je sotonska. Bog je ljubav i sve što je On stvorio bilo je čisto, sveto i lijepo, sve dok prvi veliki pobunjenik nije unio grijeh. Sam je Sotona neprijatelj koji mami čovjeka na grijeh, a potom ga, ako može, uništava i, kada je potpuno siguran u svoju žrtvu, tada likuje zbog uništenja koje je počinio. Kad bi mu bilo dopušteno, on bi cijeli ljudski rod uhvatio u svoju mrežu. Da nije bilo posredovanja božanske moći, nijedan sin ni kćer Adamova ne bi mogli uteći.
On i danas pokušava nadvladati ljude, kao što je nadvladao naše prve roditelje, narušavajući njihovo povjerenje u svog Stvoritelja i navodeći ih da sumnjaju u mudrost Njegove vladavine i pravednost Njegovog zakona. Sotona i njegovi izaslanici prikazuju Boga još gorim od sebe samih, kako bi opravdali svoju zlobu i pobunu. Veliki varalica nastoji prebaciti svoju užasnu okrutnost karaktera na našeg Nebeskog Oca, kako bi sebe prikazao onim kome je učinjena velika nepravda jer se neće pokoriti takvom nepravednom vladaru. Svijetu predstavlja slobodu koju mogu uživati pod njegovom blagom vlašću, nasuprot ropstvu nametnutom strogim Jehovinim odredbama. Na taj način uspijeva odmamiti duše od njihove odanosti Bogu.
Kako je nespojivo sa svakim osjećajem ljubavi i milosrđa, pa čak i s našim osjećajem za pravdu, učenje da se mrtvi zli muče vatrom i sumporom u vječno gorućem paklu, da za grijehe kratkog zemaljskog života moraju trpjeti mučenje dokle god Bog živi. Ipak, to je učenje općenito uključeno u kršćanska vjerovanja. Jedan učeni doktor teologije kaže: „Prizor paklenskih muka zauvijek će uvećavati radost svetih. Kada vide druge koji su iste prirode i rođeni pod istim okolnostima, kako su bačeni u takvu patnju, a oni tako počašćeni, postat će svjesni koliko su sretni.” Drugi se poslužio ovim riječima: „Dok se osuda prokletstva nad posudama gnjeva vječno sprovodi, dim njihova mučenja vječno će se uzdizati pred očima posuda milosti, koje će umjesto dijeljenja sudbine ovih bijednika, reći: Amen, Aleluja! Slavite Gospoda!”
Gdje su na stranicama Božje Riječi izraženi takvi osjećaji? Oni koji ih iznose mogu biti učeni pa i iskreni ljudi, ali su zavedeni Sotoninim obmanama. On ih navodi da pogrešno tumače snažne izraze Svetog Pisma, pridajući riječima prizvuk gorčine i zlobe, koji se odnosi na njega samog, a ne na našeg Stvoritelja.
Što bi Bog imao od toga ako bismo priznali da On uživa promatrajući neprestane muke, da se naslađuje jecajima, kricima i kletvama patnika koje drži u paklenom ognju? Mogu li ti zastrašujući zvukovi biti glazba u ušima Beskrajne Ljubavi? Tvrdi se da bi se zadavanjem beskrajne patnje zlima pokazala Božja mržnja prema grijehu kao zlu pogubnom za mir i red u svemiru. Strašnog li bogohuljenja! Kao da je Božja mržnja prema grijehu razlog da ga On ovjekovječi. Jer prema prihvaćenoj teologiji, neprekidno mučenje bez nade u milost razbješnjuje jadne žrtve, i dok svoj gnjev izlijevaju u psovkama i bogohuljenju, zauvijek povećavaju breme svoje krivnje. Božja slava ne uvećava se takvim neprekidnim umnožavanjem grijeha kroz beskonačne vjekove.
Ljudskom je umu nemoguće procijeniti zlo koje je prouzročilo krivovjerje o vječnim mukama. Biblijska religija, puna ljubavi i dobrote, obilna samilošću, zamračena je praznovjerjem i zaodjenuta strahom. Kad promatramo u kakvim je lažnim bojama Sotona prikazao Božji karakter, možemo li se čuditi što se ljudi našeg milostivog Spasitelja plaše, užasavaju, pa čak Ga i mrze? Zastrašujući pogledi o Bogu, koji su se proširili svijetom putem učenja s propovjedaonice, stvorili su tisuće, da, milijune sumnjičavaca i nevjernika.
Teorija vječnog mučenja jedno je od lažnih učenja koja čine vino gnusoba Babilona kojim opija sve narode. Da su Kristovi propovjednici prihvatili ovo krivovjerje i objavljivali ga sa svetih propovjedaonica uistinu je neshvatljivo. Primili su ga od Rima kao što su prihvatili i lažnu subotu. Istina, poučavali su ga veliki i dobri ljudi, ali njima svjetlost o ovom predmetu nije došla kao što je došla nama. Oni su bili odgovorni samo za svjetlost koja je sjala u njihovo vrijeme, a mi smo odgovorni za onu svjetlost koja sja u naše doba. Odbacimo li svjedočanstvo Božje Riječi i prihvatimo li lažna učenja zato što su ih tako učili naši očevi, padamo pod osudu objavljenu Babilonu; mi pijemo vino njegovih gnusoba.
Velika grupa onih kojima je učenje vječnog mučenja neprihvatljivo, navedeni su u suprotnu zabludu. Oni vide da Sveto Pismo predstavlja Boga kao biće ljubavi i samilosti pa ne mogu vjerovati da će On svoja stvorenja predati plamenovima vječno gorućeg pakla. No, držeći da je duša po prirodi besmrtna, ne vide drugu mogućnost osim zaključka kako će cijelo čovječanstvo na kraju biti spašeno. Mnogi smatraju da su prijetnje Biblije namijenjene samo zastrašivanju, kako bi ljude natjerale na poslušnost, a ne da se doslovno ispune. Tako grešnik može živjeti u sebičnom zadovoljstvu, zanemarujući Božje zahtjeve, a ipak očekujući da će naposljetku biti u Njegovoj naklonosti. Takvo učenje, koje se oslanja na Božju milost, a zanemaruje Njegovu pravdu, godi tjelesnom srcu i hrabri grešnike u njihovom bezakonju.
Da bi se pokazalo kako oni koji vjeruju u sveopće spasenje izvrću Sveto Pismo kako bi potkrijepili svoje dogme koje uništavaju dušu, potrebno je samo citirati njihove vlastite riječi. Na pogrebu nekog nevjernog mladića koji je poginuo u nekoj nesreći, univerzalistički propovjednik izabrao je za svoj citat stih o Davidu iz Svetog Pisma: „Jer se utješio, videći da je Amnon mrtav.” (2. Sam 13,39)
„Često me pitaju”, rekao je govornik, „kakva će biti sudbina onih koji napuste ovaj svijet u grijehu, umru možda pijani, s grimiznim mrljama zločina koje nisu oprane s njihove odjeće, ili umru kao što je umro ovaj mladić, nikad ne iskusivši vjeru. Mi se zadovoljavamo Svetim Pismom, njegov će odgovor riješiti strašan problem. Amnon je bio izuzetno grešan, nije se pokajao, napio se i dok je bio pijan, ubili su ga. David je bio Božji prorok, morao je znati hoće li Amnonu biti dobro ili loše u budućem svijetu. Što je osjećao u svom srcu? – „Duša kralja Davida čeznula je otići k Abšalomu jer se utješio, videći da je Amnon mrtav.“
I što možemo zaključiti iz ovih riječi? Zar ne činjenicu da beskrajna patnja nije činila dio njegovog religijskog uvjerenja? Tako mi shvaćamo, a ovdje otkrivamo slavodobitni dokaz u prilog ugodnijih, prosvjećenijih i dobrohotnijih pretpostavki o konačnoj sveopćoj čistoći i miru. On se utješio videći da je njegov sin mrtav. A zašto? Zato što je okom proroka mogao gledati unaprijed, u slavnu budućnost i vidjeti tog sina daleko od svih iskušenja, oslobođenog ropstva i očišćenog od pokvarenosti grijeha, a kad je bio dovoljno posvećen i prosvijetljen, primljen je u društvo uznesenih i radosnih duhova. Njegova jedina utjeha bila je u tome što je, nakon što je bio uklonjen iz sadašnjeg stanja grijeha i patnje, njegov omiljeni sin otišao tamo gdje će najuzvišeniji dah Svetog Duha biti izliven na njegovu zamračenu dušu, gdje će njegovom umu biti razotkrivena mudrost Neba i slatko ushićenje besmrtne ljubavi, i tako će biti pripremljen da uživa odmor i društvo nebeskih nasljednika.
Ovim mislima podrazumijeva se da vjerujemo kako nebesko spasenje ne zavisi ni od čega što možemo učiniti u ovom životu, niti od sadašnje promjene srca, niti od sadašnjeg vjerovanja ili sadašnjeg ispovijedanja vjere.
Na ovaj način tobožnji Kristov propovjednik ponavlja laž koju je izgovorila zmija u Edenu: „Sigurno nećete umrijeti!” „U dan kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i bit ćete kao bogovi.” Najveći grešnici − ubojica, lopov i preljubnik – nakon smrti bit će spremni ući u besmrtno blaženstvo.
I iz čega je ovaj izopačitelj Svetog Pisma izvukao svoj zaključak? Iz jedne jedine rečenice koja izražava Davidovo pokoravanje upravljanju Providnosti. Njegova je duša „čeznula otići k Abšalomu jer se utješio, videći da je Amnon mrtav”. Gorčina njegove žalosti vremenom se ublažila, misli su mu se okrenule s mrtvoga na živoga sina, koji je pobjegao zbog straha od pravedne kazne za svoj zločin. I to je za njega dokaz da je rodoskvrni, pijani Amnon odmah po smrti prenesen u prebivalište blaženstva, da tamo bude očišćen i pripremljen za društvo bezgrešnih anđela! Ovo je zaista ugodna priča, pogodna da zadovolji tjelesno srce! To je učenje samoga Sotone i ono učinkovito obavlja njegovo djelo. Trebamo li biti iznenađeni što se, uz takve upute, zlo množi? Nije li potrebno da se iskreno borimo za vjeru koja je jednom predana svetima?
Smjer koji je ovaj lažni učitelj slijedio ilustrira put mnogih drugih. Nekoliko riječi Svetog Pisma izdvojeno je iz konteksta, koji bi u mnogim slučajevima dokazao da je njegovo značenje upravo suprotno od tumačenja koje mu se pripisuje pa se takvi razdvojeni odlomci iskrivljuju i upotrebljavaju kao dokaz učenja koja nemaju temelj u Božjoj Riječi. Svjedočanstvo citirano kao dokaz da je pijani Amnon na Nebu, samo je zaključak kojemu izravno proturječi jednostavna i jasna izjava Svetog Pisma, da nijedan pijanica neće naslijediti kraljevstvo Božje. Tako sumnjičavci, nevjernici i skeptici pretvaraju istinu u laž. A mnoštva su bila prevarena njihovim lukavstvom i uljuljkana u san u kolijevci tjelesne sigurnosti.
Ako duše svih ljudi izravno prelaze na Nebo u trenutku smrti, tada bismo mogli radije poželjeti smrt nego život. Mnogi su radi takvog vjerovanja navedeni da učine kraj svom postojanju. Kada vas svladaju nevolja, zbunjenost i razočaranje, čini se lakim prekinuti krhku nit života i vinuti se u blaženstvo vječnoga svijeta.
Bog je u svojoj Riječi dao obilje dokaza da će kazniti prijestupnike svoga Zakona. Pogledajmo pohođenje Njegovih sudova nad anđelima koji nisu održali svoje prvotno stanje, nad stanovnicima pretpotopnog svijeta, nad narodom Sodome i nevjernim Izraelom. Njihova je povijest zapisana nama za opomenu.
Razmotrimo što još Biblija uči o bezbožnima i nepokajanima, koje univerzalisti smještaju na Nebo kao svete, sretne anđele.
„Ja sam Alfa i Omega, početak i svršetak. Onome koji je žedan dat ću s izvora vode života besplatno.” Ovo je obećanje samo onima koji su žedni. Dat će se samo onima koji osjećaju potrebu za vodom života i traže je po cijenu gubitka svega drugog. „Onaj koji pobjeđuje, naslijedit će sve; i ja bit ću njegov Bog, a on će biti moj sin.” (Otk 21,6.7) Ovdje su također navedeni uvjeti. Da bismo naslijedili sve, moramo se oduprijeti grijehu i nadvladati ga.
„Nijedan bludnik, ni nečisti, ni lakomac, koji je idolopoklonik, nema nasljedstva u kraljevstvu Kristovom i Božjem.” (Ef 5,5) „Težite za mirom sa svim ljudima, i za svetošću, bez kojih nitko neće vidjeti Gospoda.” (Heb 12,14) „Blaženi oni koji vrše njegove zapovijedi da imaju pravo na stablo života i mogu ući na vrata u grad. Jer vani su psi, i vračari, i bludnici, i ubojice, i idolopoklonici, i tko god voli i čini laž.” (Otk 22,14.15)
Bog je dao ljudima objavu o svom karakteru: „Gospod Bog, milosrdan i milostiv, strpljiv i obilan dobrotom i istinom; čuva milosrđe tisućama, oprašta bezakonje i prijestup i grijeh, ali to nimalo neće očistiti krivca.” (Izl 34,6.7) Sila i autoritet božanske vladavine bit će upotrijebljeni da uguše pobunu pa ipak će svi iskazi osvetničke pravde biti u savršenom skladu s Božjim karakterom kao milosrdnog, strpljivog, dobrostivog Bića.
Bog ne prisiljava ničiju volju ili razum. On ne uživa u ropskoj poslušnosti. Želi da Ga stvorenja Njegovih ruku vole zato što je dostojan ljubavi. On bi želio da Ga slušaju stoga što razumno cijene Njegovu mudrost, pravdu i dobronamjernost. I svi koji imaju pravilnu predodžbu o tim osobinama, voljet će Ga zato što su privučeni k Njemu divljenjem prema Njegovim osobinama.
Načela dobrote, milosti i ljubavi, što ih je naš Spasitelj učio i pokazao primjerom, prijepis su volje i karaktera Božjeg. Krist je izjavio da nije poučavao ništa osim onoga što je primio od svoga Oca. Načela božanske vladavine u savršenom su suglasju sa Spasiteljevom zapovijedi: „Ljubite svoje neprijatelje.” Bog izvršava pravdu nad zlima za dobro svemira pa čak i za dobro onih koje pohode Njegovi sudovi. On bi ih usrećio kad bi to mogao učiniti u skladu sa zakonima svoje vladavine i pravednošću svoga karaktera. Okružuje ih znacima svoje ljubavi, pruža im poznavanje svoga Zakona i prati ih ponudama svoje milosti, no oni preziru Njegovu ljubav, omalovažavaju Njegov Zakon i odbijaju Njegovu milost. Dok neprestano primaju Njegove darove, oni obeščašćuju Darovatelja i mrze Boga jer znaju da se On gnuša njihovih grijeha. Gospod dugo podnosi njihovu izopačenost, ali će na kraju doći presudni čas, kada će se donijeti odluka o njihovoj sudbini. Hoće li onda uz sebe vezati te pobunjenike? Hoće li ih prisiliti da čine Njegovu volju?
Oni koji su izabrali Sotonu za svog vođu i kojima je upravljala njegova sila, nisu spremni stupiti u Božju prisutnost. Ponos, prijevara, razvrat i okrutnost, učvrstili su se u njihovim karakterima. Mogu li oni ući u Nebo i zauvijek boraviti s Onim koga su prezirali i mrzili na Zemlji? Istina nikada neće odgovarati lažljivcu; krotkost nikada neće zadovoljiti samopouzdanost i ponos; čistoća nikada neće biti prihvatljiva pokvarenjaku, a nesebična ljubav nikada neće biti privlačna sebičnome. Sudbina zlih određena je njihovim vlastitim izborom. Njihovo isključenje iz Neba svojevoljno je i pravično.
Poput voda potopa, plamenovi velikog dana objavljuju Božju presudu o nepopravljivosti zlih. Oni nemaju sklonosti da se pokore božanskom autoritetu. Njihova je volja izvršena u pobuni, a kad je život završen, prekasno je za usmjeravanje toka njihovih misli u suprotnom pravcu − prekasno za odvraćanje od prijestupa prema poslušnosti, od mržnje prema ljubavi.
Iz milosti prema svijetu Bog je izbrisao zle stanovnike u Noino vrijeme. Iz milosti je uništio i pokvarene žitelje Sodome. Kroz obmanjujuću moć Sotone, bezakonici stječu simpatije i divljenje i tako stalno navode druge na pobunu. Tako je bilo u Noine dane i u vrijeme Abrahama i Lota, a tako je i u naše vrijeme. Iz milosti prema svemiru Bog će na kraju uništiti one koji odbacuju Njegovu milost.
Ali učenje o neprestanom mučenju nema potvrdu u Bibliji. Ivan je u Otkrivenju, opisujući buduću radost i slavu izbavljenih, izjavio da je čuo svaki glas na Nebu i na zemlji i ispod zemlje, kako pripisuju slavu Bogu. U paklu neće biti izgubljenih bića čiji bi se krici miješali s pjesmama spašenih.
„Plaća za grijeh je smrt, a dar Božji je vječni život u Kristu Isusu Gospodu našem.” (Rim 6,23) Dok je život nasljeđe pravednih, smrt je udio zlih. Kazna koja im prijeti nije samo ovozemaljska smrt koju svi moramo podnijeti. To je druga smrt, suprotnost vječnoga života. Bog ne može spasiti grešnika u njegovim grijesima, ali izjavljuje da će zli, nakon pretrpljene kazne radi svojih grijeha, biti kao da ih nikada nije ni bilo. Nadahnuti pisac kaže: „Pomno ćeš gledati na mjesto njegovo, a njega neće biti.” (Ps 37,10) Kao posljedica Adamovog grijeha, smrt je prešla na cijelo čovječanstvo. Svi jednako odlaze u grob. No, kroz odredbe plana spasenja, svi će biti izvedeni iz svojih grobova. Onda će oni koji nisu osigurali oprost za svoje grijehe morati primiti kaznu radi prijestupa. Oni će trpjeti kaznu koja se razlikuje u trajanju i žestini prema njihovim djelima i, na kraju, završava drugom smrću. Obavijeni sramotom, oni tonu u beznadni, vječni zaborav.
Učenje o svjesnom stanju u smrti, koje je kao i nauk o vječnom mučenju, suprotno učenju Svetog Pisma, logici razuma i našim osjećajima ljudskosti, počiva na temeljnoj zabludi o prirodnoj besmrtnosti. Prema popularnom vjerovanju, izbavljeni su na Nebu upoznati sa svim događajima na Zemlji, a naročito sa životima prijatelja koje su ostavili. No kako bi mrtvima moglo biti izvor sreće da znaju nevolje živih, da budu očevici grijeha koje su počinili njihovi voljeni i da vide kako podnose sve tuge, razočaranja i patnje života? Koliko bi nebeskog blaženstva uživali oni koji bi lebdjeli nad svojim prijateljima na Zemlji? I kako je krajnje odbojno vjerovanje da se, čim dah napusti tijelo, duša nepokajanog predaje plamenovima pakla! Kakvu muku moraju proživljavati oni koji svoje prijatelje vide kako nespremni odlaze u grob, da bi ušli u vječnost jada i grijeha! Ovakve su mučne misli mnoge dovele do ludila!
Što o ovim stvarima kaže Sveto Pismo? David izjavljuje da čovjek nije svjestan u stanju smrti. „Dah mu izlazi, on se vraća u zemlju; baš u taj dan njegove misli propadaju.” (Ps 146, 4) Salomon daje isto svjedočanstvo: „Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa.” ... „njihova ljubav, i njihova mržnja, i njihova zavist sada su iščeznule, niti imaju više udjela dovijeka ni u čemu što se čini pod suncem.” „Nema ni rada, ni razuma, ni znanja, ni mudrosti u grobu u koji ti ideš.” (Prop 9,5.6.10)
Kad je, kao odgovor na njegovu molitvu, Ezekijin život bio produžen za petnaest godina, zahvalni je kralj Bogu uzvratio priznanjem slave za Njegovu veliku milost. U ovoj pjesmi on iznosi razlog svoje radosti: „Grob te ne može hvaliti, smrt te ne može slaviti; oni koji silaze u jamu ne mogu se nadati tvojoj istini. Živi, živi, on će te slaviti kao ja danas. Otac će djeci objaviti tvoju istinu.” (Iz 38,18.19) Popularna teologija predstavlja kao da su mrtvi pravednici na Nebu ušli u blaženstvo i slave Boga besmrtnim jezikom, no Ezekija nije vidio takve slavne budućnosti u smrti. Svjedočanstvo psalmiste u suglasju je s njegovim riječima: „U smrti nema spomena na tebe; u grobu tko će ti zahvaliti?” „Mrtvi ne hvale Gospoda, niti itko tko silazi u tišinu.” (Ps 6,5; 115,17)
Petar je, govoreći kroz Duha Svetoga na dan Pedesetnice, rekao: „Ljudi i braćo, neka mi je dopušteno slobodno vam govoriti za patrijarha Davida da je umro i bio pokopan, i grobnica mu se nalazi među nama sve do dana današnjega.” „Jer David nije uzašao na nebesa.” (Dj 2,29.34) Činjenica da David ostaje u grobu do uskrsnuća dokazuje da pravednici ne idu u Nebo u trenutku smrti. Samo uskrsnućem i zahvaljujući činjenici da je Krist uskrsnuo, David napokon može sjesti s desne strane Bogu.
Pavao izjavljuje: „Ako mrtvi ne uskrsavaju, onda ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, vaša je vjera uzaludna; još ste u svojim grijesima. Onda su i oni koji su zaspali u Kristu, propali.” (1. Kor 15,16-18) Ako su za četiri tisuće godina pravednici išli izravno na Nebo u trenutku smrti, kako se može reći da izgiboše, čak i ako nikad ne bude uskrsnuća?
Kad je napuštao svoje učenike, Isus im nije rekao da će uskoro doći k Njemu. „Idem vam pripraviti mjesto”, rekao je, „i kad odem i pripravim vam mjesto, opet ću doći i uzeti vas k sebi.” (Iv 14,2.3) I Pavao nam dalje kaže da će „sam Gospod sići s neba s povikom, s glasom arkanđela i s trubom Božjom. I prvo će mrtvi u Kristu uskrsnuti. Tada ćemo mi živi, koji smo preostali, zajedno s njima biti uzneseni na oblacima u zrak, u susret Gospodu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodom”. I dodaje: „Tješite jedan drugoga ovim riječima.” (1. Sol 4,16-18) Kakva je velika razlika između ovih riječi utjehe i onih riječi propovjednika koje su prije citirane. Potonji je tješio ožalošćene prijatelje uvjeravanjem da je umrli, ma koliko bio grešan, čim je izdahnuo bio primljen među anđele. Pavao upućuje svoju braću na budući Gospodnji dolazak, kada će okovi groba biti razbijeni i kada će „umrli u Kristu” ustati na vječni život.
Prije nego što itko bude mogao stupiti u dvore blaženih, njihovi slučajevi moraju biti istraženi, a njihovi karakteri i djela moraju proći provjeru pred Bogom. Svima bude suđeno prema onome što je zapisano u knjigama i bit će nagrađeni po svojim djelima. Ovaj se Sud ne vrši u času smrti. Obratite pažnju na Pavlove riječi: „Jer je odredio dan u koji će suditi svijetu u pravednosti, po čovjeku kojega je odredio, za što je dao jamstvo svim ljudima uskrsnuvši ga od mrtvih.” (Dj 17,31) Ovdje je apostol jasno rekao da je točno naznačeno vrijeme, tada još u budućnosti, određeno za sud svijetu.
Juda upućuje na isto razdoblje: „Anđele koji nisu održali svoje prvobitno stanje, već su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je pod tamom u vječnim okovima za sud velikoga dana.” I opet citira riječi Henoka: „Gle, Gospod dolazi s deset tisuća svojih svetih da izvrši sud nad svima.” (Jd 6.14.15) Ivan izjavljuje da je: „vidio mrtve, male i velike, kako stoje pred Bogom, i knjige su se otvorile.” “I mrtvima je bilo suđeno prema onome što je zapisano u knjigama, po njihovim djelima.” (Otk 20,12)
No ako mrtvi već uživaju blaženstvo Neba ili se grče u plamenu pakla, zašto je potreban budući Sud? Učenja Božje Riječi o ovim važnim pitanjima nisu ni nejasna ni proturječna, mogu ih razumjeti i obični ljudi. Ali koji iskreni um može vidjeti mudrost ili pravednost u trenutnoj teoriji? Hoće li pravednici nakon ispitivanja njihovog slučaja na sudu primiti pohvalu: „Dobro, dobri i vjerni slugo, uđi u radost svog gospodara ”, (Mt 25,21) ako su se već nalazili u Njegovoj prisutnosti možda i vjekovima? Hoće li zli biti pozvani s mjesta mučenja da prime presudu Suca cijele zemlje: „Odlazite, prokleti, u oganj vječni.”? (Mt 25,41) Kakvog li ozbiljnog ruganja! Sramnog li optuživanja mudrosti i pravednosti Božje!
Nigdje se u Svetom Pismu ne nalazi izjava da pravednici primaju svoju nagradu ili zli kaznu u trenutku smrti. Patrijarsi i proroci nisu ostavili takvo obećanje. Krist i Njegovi apostoli nisu o tome dali nikakav nagovještaj. Biblija jasno uči da mrtvi ne idu neposredno na Nebo. Prikazani su kako spavaju do uskrsnuća. U onaj dan kada se prekine srebrno uže i zlatna se posuda razbije, nestaju sve misli čovjekove. Oni koji silaze u grob, borave u tišini. Ne znaju više ni o čemu što se pod suncem zbiva. Blaženog li mira za umrle pravednike! Za njih je vrijeme, bilo kratko ili dugo, samo jedan trenutak. Oni spavaju, a Božja će ih truba probuditi u slavnu besmrtnost. Kada su pozvani iz svog dubokog sna, počinju razmišljati upravo tamo gdje su prestali. Posljednji osjećaj bila je smrtna bol, zadnja misao da podliježu sili groba. Kada budu uskrsli iz groba, njihova prva radosna misao odjeknut će u pobjedonosnom uskliku: „O smrti, gdje ti je žalac? O grobe, gdje ti je pobjeda?” EGW